Bolesti štitnjače su česte. Hipertireoza (pojačan rad štitnjače) se javlja u oko 5 od 1000 žena, a hipotireoza (smanjen rad štitnjače) u oko 3-10 od 1000 žena. S obzirom da je bolest štitnjače češća u žena, za očekivati je da će se pojaviti i tijekom trudnoće.
Tijekom proteklih 3-4 desetljeća došlo je do značajnog pomaka u razumijevanju fizioloških i patoloških mehanizama u funkciji štitnjače povezanih s trudnoćom. Napredak u razumijevanju fiziologije štitnjače te imunologije u trudnoći, kao i istraživanja funkcije štitnjače ukazala su na važnost prepoznavanja i odgovarajućeg liječenja žena s gestacijskom bolešću štitnjače. Ovo se područje istraživanja vrlo brzo razvija i mijenja, tako da su smjernice o liječenju bolesti štitnjače objavljene 2007. godine do sada izmjenjene četiri puta: dva dokumenta od Američkog društva za štitnjaču, jedan od Američkog endokrinološkog društva i jedan od Europskog društva za štitnjaču.
Trudnoća može utjecati na tijek bolesti štitnjače i obrnuto, bolesti štitnjače mogu utjecati na tijek trudnoće. Štoviše, poremećaji štitnjače (i njihovo liječenje) mogu utjecati i na trudnicu i na fetus u razvoju.
Fiziologija štitnjače u majke
Tijekom trudnoće nastaju brojne fiziološke hormonalne i metaboličke promjene, što rezultira dubokim i složenim učincima na funkciju štitnjače. To su prvenstveno pojačano izlučivanje joda bubrezima s posljedičnom smanjenom koncentracijom joda u plazmi i smanjenim transplacentarnim prijenosom joda u fetus. U majki koje imaju nedostatak joda može doći do pojave guše (strume), te hipotireoze. Nadalje, u prvom tromjesječju trudnoće pojačana je sekrecija hormona hCG (humani korionski gonadotropin) s posljedičnim fiziološkim povećanjem slobodnih hormona štitnjače (fT4 i fT3) i smanjenjem bazalne razine TSH. U trudnoći dolazi i do povećanja koncentracije TBG (proteina koji veže hormone štitnjače), te stoga i do povećanja koncentracije ukupnih T4 i T3. Zbog povećanja koncentracije enzima posteljice koji inaktiviraju T4 i T3 dolazi do ubrzanja postupka degradacije i stvaranja hormona štitnjače.
Jod i štitnjača
U ranoj fazi trudnoće, povećanje protoka krvi kroz bubrege i pojačana glomerularna filtracija dovode do povećanja potrebe za jodom iz hrane. Nadalje, povećane potrebe za jodom postoje i zbog transplacentarnog prijenosa joda u fetus, potrebnog za sintezu hormona u štitnjači fetusa, koje se progresivno povećavaju nakon prvog tromjesečja.
Fiziološke promjene koje se događaju u majčinom tijelu dovode do povećanja potreba za hormonima štitnjače od oko 50% iznad onih koje su bile prisutne prije koncepcije. Da bi se postiglo potrebno povećanje proizvodnje hormona štitnjače, unos joda mora biti adekvatan, te nešto veći, posebno u prvom tromjesječju.
U žena s dovoljnim unosom joda, zalihe joda koje već postoje u štitnjači dovoljne su za pokrivanje pojačanih zahtjeva tijekom trudnoće. S druge strane, u područjima u kojima je unos joda hranom nedovoljan ili graničan dolazi do značajnih promjena tijekom trudnoće.
Deficit joda prisutan u kritičnim fazama trudnoće kao i rane dječje dobi dovodi do poremećaja razvoja mozga i mentalnih funkcija djeteta. On je i dalje jedan od glavnih uzroka neurointelektualnih poremećaja u djece širom svijeta.
U zadnje vrijeme ponovno je došlo do pojave deficita joda u nekim dijelovima Australije i Velike Britanije i SAD-a. Od više mogućih metoda korekcije deficita joda u hrani, najrasprostranjenija metoda je jodiranje soli odnosno dodatak adekvatnih količina kalijevog jodida u svu sol predviđenu za konzumaciju u ljudi i domaćih životinja. Prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) unos joda u trudnica i dojilja bi trebao biti 250 µg/dan, dok bi u odrasle osobe izvan trudnoće trebao biti 150 µg/dan.
S unosom joda treba biti oprezan
Žene s poznatom bolešću štitnjače prije trudnoće odnosno autoimunom bolešću ili autonomnim čvorom u štitnjači mogu imati nuspojave od prekomjernog unosa joda. Za sada ne postoje jednoznačne smjernice koje bi definirale „koliko joda je previše joda “. Osim toga, nema dokaza o eventualnom benefitu ukoliko je dnevni unos joda više nego dvostruko veći od preporučenog dnevnog unosa.
Tijekom dojenja, produkcija hormona štitnjače i izlučivanje joda urinom vraćaju se u normalu, ali se jod i dalje koncentrira u žlijezdanom tkivu dojke. S obzirom da majčino mlijeko opskrbljuje dojenče s oko 100 µg joda dnevno, u dojilja se također preporuča unos joda od 250 µg/dan (prema WHO).
Treba napomenuti da u zemljama u kojima postoji dobro organizirana opća prevencija deficita joda jodiranjem soli, a naša zemlja spada među njih, nema rizika za manjak joda u trudnoći. Stoga, nije potrebno povećavati unos joda hranom. Preporuča se, ipak, uzimanje vitaminsko mineralnih suplementa posebno pripremljenih za trudnice a koji sadrže i jod.
Također je izuzetno važno upozoriti i na višak joda koji može imati poguban utjecaj na štitnjaču fetusa ali i majke. Fetalna štitnjača je posebno osjetljiva na inhibicijski učinak visoke koncentracije joda i studije pokazuju da inhibicijski učinak visoke koncentracije joda može dovesti do suprotnih učinaka na fetus i majku.
U sažetku, trudnoća je jak goitrogeni poticaj i za majku i za fetus, u područjima s nedostatnom ili graničnom suplementacijom joda. Nastanak strume (guše) u majke može se izravno povezati sa stupnjem produžene stimulacije štitnjače, koja se odvija tijekom trudnoće. Struma koja nastaje tijekom trudnoće samo se djelomično povlači nakon porođaja, te trudnoća stoga predstavlja jedan od „okolišnih „ faktora kojim se može objasniti veća učestalost guše i poremećaja funkcije štitnjače u žena, u usporedbi s muškarcima. Ono što je najvažnije, guša se stvara i u fetusa, što ukazuje na izuzetnu osjetljivost fetalne štitnjače na posljedice manjka joda u majke, i na to da proces formiranja guše počinje već u ranim fazama razvoja fetalne štitnjače.
Profilaksa se najbolje može postići jodiranjem soli. Jednaka, ako ne i najvažnija korist jodiranja soli je dokazan pozitivan učinak na neurokognitivni razvoj djeteta u područjima nedostatka joda.
Docdr.sc. Nataša Rojnić Putarek, dr.med
Pedijatar endokrinolog i dijabetolog
doc. dr. sc. Nataša Rojnić Putarek, dr. med.
Pedijatrija
Doc.dr.sc Nataša Rojnić Putarek, pedijatar endokrinolog i dijabetolog, docentica je na Katedri za pedijatriju, Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te vrši dužnost pročelnice Zavoda za endokrinologiju i dijabetes Klinike za pedijatriju KBC Zagreb te Referenctnog centra za dječju endokrinologiju dijabetes Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske od 2011 godine.